Korištenje prava na priziv savjesti zdravstvenih djelatnika predmet je teorijskih, stručnih i znanstvenih promišljanja koji propituju proturječnost prava pacijenta i prava zdravstvenih djelatnika. Priziv savjesti u zdravstvenih djelatnika često se poima kao odbijanje pružanja legalne i profesionalno prihvaćene medicinske usluge ili usluge koje spadaju u opseg njihove profesionalne kompetencije. Međutim, priziv savjesti kao apel vlastitoj savjesti da traži izuzeće od obavljanja neke profesionalne aktivnosti mnogo je širi. Cilj ovog rada bio je pregled literature kako bi se utvrdio opseg i sadržaj znanstvenih radova o prizivu savjesti zdravstvenih djelatnika. Pretraživanje literature provedeno je u četiri međunarodne baze podataka (PubMed, Medline, ScienceDirect i Google Scholar) koristeći kriterije za uključivanje i isključivanje. Pregledom literature zajednički stav autora je da zdravstveni djelatinici imaju pravo na priziv savjesti. Međutim, jasno je vidljiva podijeljenost autora u razmatranju etičkih pitanja prava pacijenta jer oni smatraju da skrb za pacijenta apsolutno nadmašuje pravo pružatelja usluga (zdravstvenog djelatnika) na priziv savjesti. S druge strane, suprotno tome, autori razmatraju pravo na priziv savjesti kao moralni integritet te navode da stručnjaci koji koriste pravo na priziv savjesti mogu prepoznati sučelje zagovaranja u situacijama etičkih i moralnih dilema i protivljenje usklađivanju s profesionalnim pritiscima koji se mogu naći u hijerarhijskim strukturama unutar zdravstvenih disciplina i organizacija. Obzirom na dostupnost malog broja istraživanja prema navedenim kriterijima uključivanja pregleda literature, svakako je potrebno provesti daljnja istraživanja na ovu temu, kako bi se točno mogli identificirati etički i moralni aspekti za i protiv koji proizlaze iz prava na priziv savjesti. Time bi se omogućilo uvažavanje prava zdravstvenih djelatnika, prava pacijenta, u skladu sa potrebama zdravstvene skrbi, ali i moralnom dobrobiti, kako pacijenata, tako i zdravstvenih djelatnika