Naziv «palijativna skrb» odnosi se na angažiranost čitavog interdisciplinarnog tima. Iz hospicijske skrbi nastala je palijativna skrb. Hospiciji su postojali još u srednjem vijeku kao mjesta na kojima se pomoć pružala hodočasnicima, putnicima, slučajnim prolaznicima, malaksalima i siromašnima. U Velikoj Britaniji formiranjem modernoga hospicija sv. Kristofora započeo je hospicijski pokret. U Sjedinjenim Američkim Državama je već postojala teza da se skrb o umirućem pruža u njegovom domu, a o hospiciju se razmišljalo kao o filozofiji, a ne o stacionarnoj ustanovi. Hospicijska skrb podrazumijeva ispunjavanje tjelesnih, socijalnih, psihološko – emotivnih i duhovnih potreba pacijenata u terminalnoj fazi. Svrha palijativna medicine, kao vrsta medicine, je smanjiti fizičke i mentalne patnje i bolove, pojačati egzistencijalne mogućnosti i na taj način umirućim osobama poboljšati životnu kvalitetu. Palijativna se skrb, kao takva, može pružiti u posebnim medicinskim institucijama (hospicijima), te u samom domu umirućeg čovjeka. U palijativnoj medicini umiranje se smatra prirodnim i sastavnim dijelom života te joj je cilj pokušati učiniti ga što više dostojanstvenim. Zadaci u zdravstvenoj njezi palijativnih pacijenata su zaštititi bolesnikov dignitet, odgoditi ili smanjiti patnju bolesnika, omogućiti bolesniku kvalitetan život, smanjiti nepotrebne intervencije, eliminirati administrativne zapreke koje su nepotrebne te dati potporu obitelji u provedbi palijativne skrbi te u postupku tugovanja.