Lumbalni bolni sindrom je veoma značajan zdravstveni problem. Uvelike narušava nesmetano obavljanje aktivnosti svakodnevnog života i poslovnih aktivnosti, te je predmet brojnih istraživanja. Bolan osjećaj, pojačan tonus mišića ili ukočenost lokalizirana između rebara i glutealne regije sa ili bez boli u nozi, dovodi do značajnog problema koji utječe na kvalitetu života oba spola i jedan je od glavnih uzroka onesposobljenosti radne snage u razvijenim zemljama. Posljednjih godina poraslo je zanimanje za trakcijsku terapiju kao način liječenja te su razvijene brojne nove metode koje se primjenjuju u liječenju različitih zdravstvenih stanja. Trakcijska terapija u vodi je pasivna, neinvazivna metoda koja se koristi u liječenju lumbalnog bolnog sindroma. Cilj je ovog istraživanja utvrditi učinkovitost trakcijske terapije kralježnice u terapijskom bazenu mjerene prema jačini boli, opsegu pokretljivosti lumbalne kralježnice te stupnju onesposobljenosti uslijed boli kod bolesnika s lumbalnim bolnim sindromom u usporedbi s bolesnicima koji provode terapijske vježbe na suhom području. U istraživanju je sudjelovalo 30 ispitanika, koji su podijeljeni u eksperimentalnu (10 muškaraca, 5 žena) i kontrolnu skupinu (9 muškaraca, 6 žena). Svi ispitanici su dobrovoljno ispunili upitnik Oswestry low back pain disability questionnaire – OLBPDQ, provedena su mjerenja procjene lumbalnog dijela kralježnica i korištena je skala boli Visual Analogue Scale – VAS na početku i na kraju testiranja. Podatci su prikazani deskriptivnom statistikom u obliku postotaka, aritmetičke sredine i standardne devijacije. Korišten je Shapiro-Wilk W test za testiranje normalne raspodjele. Razine statističke značajnosti dobivene su korištenjem neparametrijskih testova Mann-Whitney Uzeta je statistička značajnost od 0,05 (5%). U slučaju da je p > 0,05 razlika aritmetičkih sredina je slučajna, ako je p ≤ 0,05 razlika aritmetičkih sredina je statistički značajna. Zaključno, unatoč kratkom vremenskom periodu provođenja istraživanja, pasivna trakcijska terapija u vodi se pokazala kao učinkovitom metodom, dovodeći do poboljšanja u svim parametrima na kraju terapija u obje skupine, ali nije došlo do statistički značajne razlike pri završnom mjerenju u odnosu između samih skupina.